Sluge Božji fra Andrija Topić i 49 braće
Franjevci nisu ovu župu obilježili svojim pastoralnim djelovanjem i propovijedanjem Evanđelja, nego i prolijevanjem vlastite krvi. Naime, na kraju Drugog svjetskog rata 1945. u kočerinskoj župnoj kući su ubijeni župnik fra Valentin Zovko i fra Andrija Topić. Osim njih, Hercegovačka franjevačka provincija je tih ratnih godina izgubila još 64 franjevca koji su ubijeni na Širokom Brijegu i okolici, Mostaru, Međugorju, Čapljini, Ljubuškom, Čitluku, te po drugim mjestima Križnoga puta hrvatskog naroda, a me]u njima su i dvojica fratara rodom iz župe Kočerin: fra Petar Sesar, ubijen u Čapljini, i fra Darinko Mikulić, ubijen u Maceljskoj šumi. Red manje braće je pokrenuo potrebne radnje kako bi se započeo postupak njihovoga proglašenja blaženima i svetima. Danas se njihov postupak vodi pod nazivom Sluge Božji fra Andrija Topić i 49 braće. Ovu temu možete bolje upoznati na službenim stranicama Vicepostulature postupka mučeništva www.gradnagori.info.
fra Andrija Topić s majkom Šimom, sestrom Ružom i bratom Draganom
fra Valentin Zovko ispred stare crkve ne Kočerinu
Onoga dana kada su na Kočerinu ubijeni fra Valentin i fra Andrija u župnoj kući je bila fra Valentinova sestra i fra Andrijina majka Šima i fra Valentinov nećak Stanko Zovko koji je tada bio dječak. Ovako on opisuje događaje tih dana:
Sve do studenoga 1944. na Kočerinu je bilo mirno, život se, može se kazati, odvijao, s obzirom da je bio rat, dosta normalno. U drugoj polovici mjeseca studenoga u selo su došli partizani, koji su dolazili i u našu fratarsku kuću. Moj mi je stric rekao da, kad god vidim kakvu vojsku u blizini, javim njemu. Jedan je čovjek iz Mamića Polica došao k stricu i rekao da fra Vinko treba ići ispovjediti bolesnika. On je upozorio da je to zamka, da nema nikakvog bolesnika i da će fra Vinko kraj groblja biti dočekan i ubijen. Stric je fra Vinka savjetovao da ide iz sela jer tko zna što će mu učiniti. Tako je fra Vinko jednoga dana u veljači i otišao.
Noću 20. svibnja 1945., možda je bilo oko jedanaest sati, netko je zalupao na vratima. Ja sam s tetkom Šimom spavao u istoj sobi na katu i čuli smo lupanje. Tetka je ustala i pitala: – Tko je? – Naši smo! – odgovorili su oni vani i ona je otvorila vrata. Iza nje je bio fra Valentin. Bila su trojica, a tetka mi je kasnije rekla da su na sebi imali ustaška, partizanska i četnička obilježja. Prebirali su kuhinju i sobe pa su tako došli i do mene. Ja sam se pravio da spavam, a jedan od njih je rekao: – On je mlad, nek’ on spava. Kasnije sam čuo da se fra Valentin, fra Andrija i tetka ispovijedaju. Vjerojatno je već bila prošla ponoć kad sam čuo jednoga od njih kako govori: – Marš napolje! Iza toga su se čuli pucnji.
Za nekoliko minuta vratili su se u moju sobu. Ja sam se bio sakrio iza vrata. Kako su mislili da sam pobjegao kroz prozor, jedan od njih je rekao: – Vidi, kurvino kopile je pobjeglo. Sve će nas izdat! Budući da sam kasnije nečim gore klapnuo, povikali su tko je gore i rekli da će ga ubiti ako odmah ne siđe. Što ću, morao sam! Kad sam sišao u prizemlje, počeli su na mene vikati: – Banditu jedan, što si ih pobio! Banditu, zašto nas nisi zvao? Dok sam silazio u prizemlje, u mraku sam nogom zapeo za strica koji je ležao mrtav. Tada su mi rekli da ga podignemo na krevet i to smo skupa učinili. Tetka mi je kasnije pričala da je fra Andrija bolestan ležao u krevetu i ona ga je htjela zaštiti. Držala mu je ruku pod glavom i gurala njihov pištolj moleći da ga ne ubiju. Nekoliko metaka ispalili su u nj u krevetu, a fra Valentina su na hodniku pokosili rafalom iz automata.
Kad su završili sve što su mislili, izišli su i mene poveli sa sobom do susjedne kuće. Zvali su, ali se nitko nije odazivao. Kad sam ja zovnuo, odazvala se susjeda Zlata i ja sam joj rekao da je banda partizanska ubila fratre, na što su me oni stali tući po glavi i ušima od čega imam posljedice i danas. Tu sam prenoćio, a ujutro mi je Zlata rekla da idem pustiti krave i da zvonim. Zvonio sam, ali nitko nije dolazio. Tek oko deset sati stigli su moji roditelji i još rodbine, a partizani su ih tjerali vičući: – Vidite što su križari napravili, banda jedna! Iza toga su tražili da im pokažem gdje je fratarska grobnica i ja sam ih odveo do nje. Tada su ubijene fratre pokopali. Kad, nakon toliko godina, razmišljam zašto su ubijeni fra Valentin i fra Andrija, jedini razlog vidim da su ih ubili jer su bili fratri. Nije bilo nikakva drugog razloga. Kakav je stric bio, pokazuje i ovaj slučaj: Jedanput su u župnom uredu sjedila dvojica partizanskih oficira. Uto je došlo pred kuću nekoliko domobrana i pitali su ima li ovdje kakve vojske. Stric je izišao na prag i rekao: – Nema, nema ovdje nikakve vojske, idite svojoj kući jer iz brda mogu napasti. Jedan od tih oficira, Josip Žužul, bio mi je zapovjednik dok sam služio vojni rok i ja sam mu to kazao.
Premda sam ostario, i danas se sjećam riječi kojima nas je stric fra Valentin savjetovao: – Moj sinko, nemoj krvaviti ruke jer to je najveće zlo što može biti, i gdje išao da išao, što radio da radio, ako možeš čovjeku pomoć, pomozi, ako ne možeš, nemoj mu odnemagati. (izvor: gradnagori.info)
Osobna iskaznica fra Andrije Topića
fra Valentin Zovko sa novacima i njihovim obiteljima 1935. godine
